Prevedi PDF na jidiš

To je najbliži opis u jednoj rečenici i još uvijek je pogrešan na važne načine. Gramatika i osnovni vokabular su germanski i njemački govornik prepoznaje mnogo toga, ali jidiš sadrži veliki hebrejski i aramejski vokabular, značajan slavenski sloj i vlastite gramatičke obrasce koji su se razvili tokom hiljadu godina odvojene historije. Tretiranje ga kao njemačkog sa drugačijim pismom proizvodi prijevode koji promašuju većinu važnih riječi.

Standard povezan sa YIVO institutom, koji slijede rječnici, jezički kursevi, akademsko izdavaštvo i većina sekularne literature, i na kojem su obučeni sistemi za prevođenje. Hasidska štampa koristi drugačije konvencije, često izostavlja dijakritičke znakove i piše niz uobičajenih riječi drugačije, i proizvodi najveći obim novog jidiša koji se danas piše. Ako su vaši čitaoci u hasidskoj zajednici, to je zahtjev za prevodioca iz te zajednice.

Piše ih, što je jedna od najkorisnijih razlika između njih dvoje. Hebrejski obično izostavlja kratke samoglasnike i oslanja se na čitaoca; jidiš dodjeljuje samoglasničke vrijednosti alefu, ajinu, vavu i jodu tako da je tekst potpuno čitljiv kako je napisan. Praktična posljedica je da je jidiš lakši za čitanje naglas od neoznačenog hebrejskog, i da font mora podržavati prilično drugačiji skup kombinacija slova i znakova nego što pruža font samo za hebrejski.

Zato što jezik koristi dva sistema pravopisa istovremeno. Riječi germanskog i slavenskog porijekla pišu se fonetski, slovo po zvuku. Riječi koje su došle iz hebrejskog i aramejskog zadržavaju svoje tradicionalno hebrejsko pisanje umjesto toga, što često ima malo veze sa izgovorom na jidišu. Čitač mora znati kojem sloju riječ pripada, kao i svaki alat koji obrađuje tekst, što je jedan od zaista neobičnih zahtjeva koje ovaj jezik postavlja.

Gotovo sigurno digrafi. Jidiš koristi dva vava, vav sa jod, i dva joda, i svaki se može kodirati ili kao jedan prekomponovani znak ili kao dva odvojena slova u nizu. Dva kodiranja izgledaju identično na stranici i različita su za računar, tako da pretraga za jednim oblikom ne pronalazi ništa napisano u drugom, a indeks imena se tiho dijeli na dva. Normalizacija teksta na jedan oblik prije indeksiranja ili pretraživanja to rješava.

Ponekad, i sa manje tačnosti nego za moderan tisak. Predratna tipografija na jidišu koristila je niz fontova, uključujući polukoso pismo koje automatsko čitanje slabo obrađuje, a arhivski papir je obično smežuran sa neravnomjernim mastilom. Čist sken dobro odštampane stranice može dati upotrebljiv nacrt; izblijedjeli novinski stupac možda neće. Za genealoški rad praktičan pristup je koristiti mašinski izlaz za lociranje odlomaka koji su važni i imati stručnjaka koji ih pažljivo čita.

Rukopis je izvan onoga što automatsko čitanje ovdje može učiniti. Kurziv na jidišu se znatno razlikuje od štampe, individualni rukopisi se jako razlikuju, a pisma i dnevnici koje ljudi najviše žele prevesti su oni koje su pisali obični ljudi. Njima je potreban ljudski čitač koji radi sa periodom i regionom. Štampani ili pisani dokument je druga stvar i obično je upotrebljiv.

Ne. Zahtjevi koji uključuju imovinu, povrat imovine ili ostavinsku raspravu ovise o imenima, datumima, nazivima mjesta i preciznom izrazu, sve ono što automatsko čitanje starog dokumenta pogrešno tumači. Koristite mašinsku verziju da biste razumjeli šta je dokument i da li je relevantan, a zatim neka vam prevodilac koji radi s materijalima tog perioda pripremi ovjereni prijevod za sve što zapravo podnesete.